Nekategorizirano

Zadnji dan sezone tišina koja sve govori

Zadnji dan sezone u jednom obalnom restoranu nikada ne počinje na bukom. Počinje tišinom. Terasa je prazna, sunce je nisko, a konobar uzima gutljaj prve kave ne da bi se razbudio nego da bi se oprostio. Ne od gostiju, nego od svega što je ova sezona bila.

Na prvi pogled  običan dan.

Ali u pozadini, svaki detalj nosi uspomene, svaki pokret ima značenje. Ispod sloja stolnjaka, salveta i pepeljara, nalazi se cijela priča o ljudima koji su radili, trčali, slušali i šutjeli… sve dok zadnji gost ne ode.

Jutro više ne donosi žurbu.

Nema narudžbi, nema pitanja „može bez leda?“, nema žličica koje nestaju s tanjurićima.
Samo tišina.I jedan konobar koji briše stol sporije nego inače.
Zna da ga nitko neće sjesti. Ali briše svejedno.

Šank bez narudžbi

Nema onog klasičnog „jedna kava, jedan sok i imate li nešto brzo?“
Sada na šanku stoji samo boca vode i jedan račun od jučer, koji nitko nije uzeo od 8,40 eura. Tko zna čija je to večera bila.

Inventura više nije samo broj boca.

Ona je sjećanje.
Na gosta koji je pitao što znači biti „ambasador vina“.
Na grupu koja je sjela bez rezervacije i rekla da su „samo malo gledali“.
Na one koji su pitali: „Imate li možda nešto bez glutena, ali da je kao pizza?“
I one koji su otišli bez riječi, ali su ostavili napojnicu koja je rekla sve.

Kuhinja bez buke

Kuhar ne viče. Ne prži. Ne sjecka.Noževi su već oprani i zamotani.
Radna ploča blista više nego ikada  jer zna da je zadnji put.
Ulje je spušteno. Napa šuti.
Kao da i ona zna  gotovo je.

Svaki stol nosi tragove ljeta.

Jedan je udubljen od koljena dječaka koji je skakao dok je čekao sladoled.
Drugi ima ogrebotinu od vjenčanog prstena koji je pao baš kad je pitao „hoćeš li?“
Na trećem još ima trag od vina crvena mrlja koja se nije mogla oprati, ali je uvijek bila dio stola.

Nevidljive (velike)sitnice

Konobar koji je uskočio u smjenu iako mu je bio slobodan dan.
Kuhar koji je završio večeru, a onda otišao pomoći u šank.
Djevojka koja je tri puta presvlačila uniformu jer je kiša padala i sunce pržilo u istom danu.

Oni ne traže priznanje. Ali kad zadnji gost ode, ostaju najduže.

Prvo piće koje nije na račun gosta

Navečer, kad se svjetla ugase i uđe ključ u bravu, svi sjednu skupa.
Pivo nije ledeno. Vino nije vrhunsko. Ali ima okus kraja.
Nitko ne govori puno. Ali svi znaju: preživjelo se.
Bez kukanja. Bez glamura.
Samo  posao. Do kraja.

Još samo malo.

Stolovi se slažu kao domino.
Aparat za kavu se čisti kao da se sprema za operaciju.
Salveta s brojem koji nikad nije nazvan baca se.
Torbica žene iz Njemačke ostaje na polici, da pričeka iduću godinu.

Sezona ne traje tri mjeseca – ona ti ostane u rukama, u leđima i u tišini kad svi odu.”
Matija P.- konobar

Što ostaje kad gosti odu?

Ostaje osjećaj da je nešto završilo.
Ali i da će opet početi.
Ostaju stolice naslagane, kutije složene, i konobari koji se neće sjećati svih imena, ali će zapamtiti osjećaj.

Ostaje i ona rečenica koja se uvijek ponavlja, iako nitko u nju ne vjeruje:
„Ne vraćam se više nikad.“

Zadnji dan sezone nije velik, glasan ili spektakularan.

Ali u tih par sati, cijela jedna sezona stane u pogled, pokret i tišinu.

To gosti nikad ne vide.
Ali oni koji ostanu do kraja  znaju da su napravili nešto što se pamti. Iako se ne vidi kako umire od gladi i žeđi jer stoji cijeli dan na suncu i nogama

Gosti vide tanjur. Ne vide sedam sati pripreme.
Vide konobara s osmijehom. Ne vide njega iza šanka kako broji sitniš da plati kavu.
Vide restoran pun ljudi. Ne vide oči kuhara kad pogriješi narudžbu, pa krivi sebe cijeli dan.

Ali mi to sve vidimo. I znamo. I ne bismo mijenjali ovaj posao ni za što  osim možda za tri dana slobodno zaredom i aparat za kavu koji radi bez greške.